Tona popeglanog veša. Čekam da se Adi probudi kako bi mogla sve rasortirati. Dok čekam, sanjarim. Misli mi odlaze u neke buduće željene događaje.
Razmišljam o prozoru koji gleda na zeleno šarenilo. Lagano puše i mrsi mi zavjese. Sunce prolazi kroz zamršene zavjese. Čuje se samo tišina prirode. Svi još spavaju. Radim doručak na otoku moje kuhinje, polako i tiho. Ne bi li probudila moje dečke. Širi se miris pečenog kruha, mora da je gotov. Izlazim u moj vrt, berem mirisne rajčice i listić bosiljka. Uživam u trenutku, u mirisima obližnje šume i moga vrta. Stavljam kuhat kavu. Miris kave ih budi. Zajedno doručkujemo. Adi nestrpljivo lupka nogicama, nema sumnje da je već igra počela. Trči u dvorište, u vrt. Traži gdje je stavio loptu s kojim se igrao jučer.
Ne moramo nikud ići. Dogovaramo Luka i ja detalje oko raznih projekata, radimo skupa, radimo od doma. Uzbuđeni i odlučni tako krećemo u novi radni dan… Imamo svo vrijeme svijeta.
I tako zadovoljna i ispunjena prekinula sam sanjarenje, moje dijete me zove.
