Uspavljujem Adija. Noć polako pada. Proviruje svjetlost iz kupaonice, čujem Lukine korake. Prolazi kroz kućicu s jednog kraja na drugi. Snena od uspavljivanja poljubim nježno Adia ne bi li provjerila je li zaspao. Njegovi topli obraščići se skupe u osmijeh i nastavi čvrsto spavati. Izlazim iz mračne sobe , Luka je na terasi izgleda da me čeka. Na stolu dvije kutije naručene pizze , tanjuri, čaše…Čuje se lagano pljuskanje mora i neumorni cvrčci. Luka sjedi na čelu stola u tamno maslinastoj košulji koja se stapa s noći. Pomalo ozbiljan… Zgodan. Čekao me…
Kaže: Čekao sam pravi trenutak…..
Poslije ove rečenice više ništa nisam čula, znala sam što slijedi. Toplina mi izbija na koži, cijelo tijelo je stalo u tom trenu. Kao da se vrijeme zaustavilo. Prolazi mi kroz glavu oni sitni trenutci od našeg upoznavanja do danas. Leptirići u trbuhu kao da se vidimo prvi put. Sve ono kako sam zamišljala da ću reagirati u tom momentu potopile su emocije. Uspjela sam se sabrati i rekla sam DA!
