Vruće je poslijepodne. Vjetar raspršuje vrućinu i moju kosu svezanu u repu. Baš volim taj osjećaj. Uspori me. Sunce nema milosti kad sjediš na balkonu na zapadnoj strani, ali ne i danas. Uhvatila sam trenutak za pisanje nakon mašine veša i uspavanog i ponovno probuđenog Adia. Toliko ideja mi najednom dolazi, valjda su to sve one ideje koje su bile zatomljene od porođaja. Sve bi odjednom započela i što prije završila. Samo polako, uspori, govorim si dok drugi puta uspavljujem Adia. Svaki moj pokušaj da ga brzo uspavam, još brže pada u vodu. On osjeća moj nemir, a treba mu mir. I tako opustim se, legnem kraj njega. Već i sama lagano tonem u san. Njegove nogice dotiču mi ključnu kost i tako savijen, privije se uz mene i utone u san. Požurit ću polako, obećajem si. Zbog njega, a i zbog sebe. Zašto ne bi ponovno kao dijete uživala u procesu. Tome nas djeca i uče ili bolje rečeno podsjećaju. Dan po dan , Žuri polako.
